40 tisuća Meksikanaca godišnje pati od invaliditeta

Kad se probudite, pitate se tko vam otvara oči, vi ili stranac? To pitanje postavlja 40 tisuća Meksikanaca godišnje, koji pate od nekih tjelesni invaliditet ili psihološki, proizvod automobilskih nesreća.

Kada govorimo o invalidnosti, na umu dolaze problemi vezani uz rođenje ili genetika, nikada proizvod nemarnog djelovanja ili bolesti koja se razvija u našoj odrasloj dobi.

Slike IMeksički institut za socijalnu sigurnost ističu da se 39% slučajeva invalidnosti u zemlji javlja kao posljedica kroničnih degenerativnih bolesti.

Ono što bi trebalo da nas zabrinjava i podigne svijest jest da se i zbog bolesti i zbog nesreće, fizičkih ili psihičkih teškoća povezanih s oba čimbenika, u mlađoj dobi od 15 do 29 godina.

Ova situacija bi nas trebala uznemiriti, još više u ovo doba godine, budući da božićna sezona predstavlja najviše stope automobilskih nesreća. Međutim, za Enrique Medel , od Nacionalno vijeće za razvoj i uključivanje osoba s invaliditetom (CONADIS), brojke nisu izazvale velik utjecaj na savjest građana.

Preživjeli automobilsku nesreću, Medel nudi još jedan fokus na to kako ljudi doživljavaju invalidnost u Meksiku, ili bolje rečeno, koliko skupo može biti.

Nedostatak rampi, znakova ili zabave nisu jedine prepreke s kojima se suočavaju hendikepirani i njihova obitelj ili najgore. Nedostatak financijske solventnosti glavna je prepreka koja utječe na kvalitetan život ili puni depresije i očaja.

Prestanite biti produktivna osoba da biste bili ovisni, radikalno mijenjali financije doma. Bez obzira da li je samac ili roditelj, osoba koja predstavlja novi invaliditet suočava se s realnošću punom troškova: operacija, lijekova, rehabilitacija, posebnih uređaja i prilagodbi okoliša. Neki od tih troškova su samo trenutni, ali većina traje cijeli život.

Međutim, nije sve tako katastrofalno, postoje neke alternative koje nam mogu pomoći da se suprotstavimo ekonomskim učincima kao što je ponuđeno invalidsko osiguranje. Seguros Monterrey New York Život .  

Savjest i mjera opreza mogu biti jedini odgovori koji nam pomažu spriječiti situacije u kojima je naša osoba izložena riziku. No, dok ne bude postojala, morat ćemo nastaviti raditi kako bismo nas i našu zemlju učinili podnošljivijim mjestom za osobe s invaliditetom.